Costa Rica 3
14.11.2008., petak
Costa Rica3
Republica Dominicana Gužva.. Izlazimo, tranzit... Zračna luka izgleda super nova, ušminkana. Prolazimo kroz hodnik, kontrolu i ulazimo u veliku prostoriju sa ogromnim šankom, punim svakakvih kolača, sendviča, svega..Sad je oko 4 ujutro ovdje u Dominikanskoj Republici, ali izgleda kao da su sve upalili da bi zadovoljili gomilu turista koji idu u Costa Ricu, uzbuđeni da je ostalo još samo par sati leta do krajnje destinacije. U nastavku prostorije je još jedan tropski bar. Malo skuplji od prvog, ali luksuzniji, sa mekšim stolicama, ljepšim interijerom. Zadovoljavam se prvim šankom i kupujem kavu, sok, kokosov kolač.   Dva momka užurbano pokušavaju poslužiti sve koji su stali red, naplaćuju u dolarima, eurima, nije bitno. Bitno im je da što više prodaju dok traje gužva. Izgleda da je cijena od četri eura standard za ovo putovanje. Sok četri Eura. Mislim, koja politika, ako nemaš, pij vodu. Wc je besplatan i jako čist. flirt ili... Promatram ljude, mlađe, starije, sa familijama. Puno ljudi. Puši mi se cigareta. Zadnju sam zapalio u Frankfurtu. Na sredini velike prostorije je staklena prostorija u kojoj se puši. Ulazim. Težak smrad nikotina. Palim cigaru i mislim kako je dobro nepušačima. Moram ozbiljno probat stati sa smrdljivom navikom. Gadi mi se pušiti. Gasim i bacam na pola opušak i vraćam se u čekaonu bar. Jedna djevojka, plava, simpatična, mi se smiješi, pomiče torbu i daje mi mjesto da sjednem do nje. "Hi" kaže, "you can sit here.." "Hi" nasmijem se ja. "Thanks. Are you traveling first time to Costa Rica?" upitah. "Yes" odgovori ona i nasmije se jako simpatičnm hihotom. "How long are you planing to stay" pitam. "3 weeks" kaže i posegne u svoju torbicu i izvadi knjižicu sa prekrasnim papagajem na naslovnici. "Guide to Costa Rica". "I have this book, and I will go to check around. I have no any plan where to stay yet. You?" upita me. Hm, mogao bi sve pisati na Hrvatskom jer je ovo ipak hr, blog. Ali mi je eng. nekako više autentičan ... ok, hrvatski. "Meni je ovo drugi put da idem. Prvi put sam bio prije osam godina, u vrijeme suhe sezone...predivna zemlja" kažem. Rekla mi je da je Njemica i da je profesorica njemačkog u srednjoj školi u Kelnu. Isto kaže da dobro priča španjolski. Uvjek putuje sama i da nikad ništa ne planira i da se odlično provede. Hm, pomislim, pa biti zgodna njemica i jos znati španjolski i biti sama na ovakvom putovanju, sigurno joj neće biti loše. Bila je na puno dugačkih putovanja. Ja sam, par dana prije puta, zvao frenda, Carlos, kojeg nisam vidio osam godina i koji mi je rekao da nema frke, mogu spavat kod njega cijeli vikend, i da nikako ne idem u hotel, ionako on ide sa curom u Kolumbiju za vikend. Mogu biti sam tri dana tamo i koristit stan, on će mi ostavit ključ. Danas je četvrtak, on ide tek sutra, i imam njegov broj, i stan cijeli vikend. Moji, žena i sin, dolaze tek u nedjelju. "Možeš spavat kod mog frenda ako hoćeš, do nedjelje imam ključ od njegovog stana, dok ne vidiš kamo ćes i kako ćeš" i kažem joj kako imam ženu i sina i da oni dolaze u nedjelju. "Naravno, jao stvarno, odlično" ushićeno će profesorica, "Vidiš da imam sreće i ne treba mi hotel.. " "Vidim" kažem.. "Jesi za kavu, sok, sendvič?" upitah. "Svi putnici koji lete u Costa Ricu neka odmah krenu prema gejtu" začuje se iz zvučnika.. Lagano krenusmo nazad u avion. Njemica se opet zavodnički smješkala, odlazeći na svoje mjesto koje je bilo na početku letjelice, a moje sjedalo je bilo u samom repu, na kraju. Bilo je puno manje putnika nego prije. Mislim se, dali da odem sjesti kod Njemice. Ne, to bi bilo previše. Pozvao sam je da spava kod mene, kod frenda, ali neznam jesam li trebao. Mislim da ona traži i partnera i provod. Neznam dali je to za mene. Ne. Odmah je bila prihvatila poziv. To mi je bez veze. Neda mi se ić kod nje sjedit. Ako joj stvarno treba gdje da spava, neka me potraži.. Vidim da je kraj mene, u sredini, slobodno četri mjesta u nizu. Ima par sati do San Josea, ne zanima me flirt, hebes Njemicu, idem spavat. Grabim par jastuka i dekica, namještam si ugodan ležaj preko svih sjedala...wow, super.. niko se ne buni, stjuardese se smješkaju, novi set stjuardesa. Jedna mi čak i pokriva noge extra dekicom i jako ljepo me nudi pićem, kavom, wow.. Ma ne,, ne Njemica..spavat ću tako da mogu odmah iskoristit cijeli dan kad dođem.. Avion, sad sam vec siguran u njega, piči prema Centralnoj Americi, a ja padam u van vremenski polusan... Nastavit će se... dečko sa ulice Iz slijedećih nastavaka... Playa Hermosa, Peninsula de Nicoya, pred zalazak sunca..  |
13.11.2008., četvrtak
Strah od letenja
|
Crno, bijelo i strah od letenja Green season (zelena sezona) je ime izmišljeno samo za turiste, da se ne uplaše pravog imena sezone, a to je kišna sezona. Tropske kiše u džungli Kosta Rike mogu biti nepredviljive i jako opasne... U avionu, stjuardese su nosile večeru. Momak koji je sjedio do mene, tridesetogodišnjak, primjećujem, gura kockice sira van tanjura i okreće se prema meni. "What is this?" upita. "What?" upitam ja. "This white food.. do you want this?" ponudi mi on male paketiće sira koje smo dobili uz kruh i kavu.. Uzimam topljeni sir. "That's cheese" ja kažem. "It's made from cow milk", kažem ja ponosan na sisate holandske i hrvatske krave i iznenađen činjenicom da se u njegovoj zemlji ne jede sir.  Upoznali smo se, mladi doktor iz Senegala putuje u Santa Domingo, jer će tamo dobiti posao u bolnici, očnoj klinici, stan. I mlada, tek vjenčana žena dolazi za par dana kod njega živjeti. Sretan što ide dalje, kaže, da već putuje desetak sati iz Senegala u Frankfurt, prvi put u avionu, sluša moje priče o Costa Rici i meni. I mi tu razmijenimo e-mail, jako dobar momak. Ja ga pitam što će napravit kad dodje tamo, čeka li ga neko u zračnoj luci. Ima neki papirić, broj telefona, i misli da će sve biti u redu. Bilo bi mi drago da mom novom frendu bude dobro u za njega još, potpuno nepoznatoj Dominikanskoj Republici. Boing pliva kroz noć. Kroz zamagljeni prozor slikam svjetla Pariza.  Obala Francuske ostaje iza nas i onda mrak. Atlantik. Crna rupa i more. Odjednom, osjetim snažan miris petroleja. Hm, možda curi benzin iz spremnika i svi ćemo izgorit. Ja i bračni par Rusa ispred mene zabrinuto komentiramo smrad, našto ja primjećujem da smo u repu aviona i da stjuardese podgrijavaju hranu na petrolej,,, ili tako neko gorivo, i da je sve pod kontrolom. Tonem u stolicu, spuštam plastični zastor na prozoru i pokušavam zaspati. Na ekranu krece film. Neka dosadna holivudska glupost, slušam glazbu, buljim u prazninu Atlantika sa 13000 metara visine ... Što ako nešto zakaže .. ne .. nesmijem ni misliti o tome... susjed se pokrio dekicom potpuno preko glave. Kao šator.  Stjuardese prolaze. Gledam stjuardese. Svasta mi prolazi kroz glavu. Zgodna, ružna, visoka, crna... ma ne, nisam u tom filmu. Već duže vrijeme. Pokusavam se koncentrirati kako avion dobro radi. Bogati ruski par sjedi ispred mene. Oni cijelo vrijeme naručuju piće i hranu, zanovijetajući kako su cure spore. Njemačka avio kompanija, stjuart peško look, stjuardese hladnjikave i ne baš prijazne. Ustvari, avion je jedan ogroman leteći restoran i sve što one rade je, da poslužuju, nose tanjure i toče akohol. Hm, nije im baš bajno. Među gomilom privilegiranih, znojnih turista, zahtjevnih baba i plačljive djece, treba radit i ostat normalan i smiren. Već sam u glavi na zemlji. Avion ostaje u zraku a ja polako tonem u duboki san... "Wake up, man, wake up" čujem da me susjed budi.. "Do you have a pen?" upita me, tek probuđenog iz kome.. "Hm,,yes I think so.." kažem i zbunjeno počnem tražiti kemijsku, koju znam da sam imao. Svi putnici, kojima je to kraj putovanja, dobili su "upisnicu" prije slijetanja u DR, koju moraju ispuniti. Formalnosti birokratske vrste. Uplašen španjolskim, zbunjen što gdje da upiše, moj novi frend mi daje svoju putovnicu, da mu ja "sredim" ispis.. Bas je cool putovnica Senegala, listam i gledam čudnovate pečate afričkih zemalja. Zora se odnekuda počela probijati kroz zaleđeni prozor. Svi u našoj klasi, ekonomskoj, su se probudili, lagano žamore i vrpolje se u stolicama. Još pola sata i sletjet ćemo u St. Domingo. Pozdravljam svog novog frenda koji tu završava putovanje. Zaželim mu sve najbolje na početku novog života. Gledam kroz prozor...frrrrrrr..dum.. dotičemo zemlju, osjećam se bolje. "Everybody must go out" čuje se iz zvučnika, na engleskom sa njemačkim akcentom. "Personal luggage you must take with you.." Izlazim iz aviona i zapahnjuje me topli udar, na zemlji jos uvijek mračnog jutra ovog tropskog otoka... Dominikanska Republika. Za dva sata letimo dalje.. destinacija San Jose, CR. Na slici je izložba domaćih instrumenata na aerodromu u St. Domingo  Isječak iz slijedećih nastavaka.. čudna šuma pred vrh aktivnog vulkana Poas, negdje oko 3000 m nadmorske visine,  Nastaviće se.. dečko sa ulice |
10.11.2008., ponedjeljak
Costa Rica - prvi dio
Vlak je tiho napuštao amsterdamsku centralnu stanicu i pojurio na jug, prema Njemačkoj. To je jedan od onih vlakova u kojima naravno nigdje nemožete pušiti. Zato možete popiti kavu ili kapučino za četri eura. Jako brzi vlak. To se nikako ne slaže sa mojim bivšim iskustvima putovanja vlakom. "Ubrzani" Zagreb-Rijeka, recimo :) Jos po ravnicama Nizozemske i neide tako brzo, ali prelaskom u Njemačku daje gas na 300km/h, moja avantura se odmotava i put ubrzano napreduje. Prvo idem u Frankfurt, u kojem me čeka ogromna aluminijska ptica, koja ce me odvesti preko bare, u tropsku zemlju Centralne Amerike, Costa Ricu. Naravno, njemačka policija sa psima je obilazila moj kričavo žuti samsonajt, kao mačke oko vrućeg mlijeka i zainteresirano gledala moju putovnicu i kartu za CR, pokazujuci tužan izraz lica, mislivši, da jedan momak duge kose, sa slušalicama, mora imati nekog haša sa sobom, putujuci iz Holandije na jug. Ja sam sretno i nevino prelistavao svoj omiljeni photoshop - dizajnersko engleski magazin i tripovao na novu sonijevu digitalku od13 Mpix koja ima fanstastične ocjene ... Računam funte u eure.. moja stara digitalka ima samo 3 Mpix i mislim da je Costa Rica zaslužila bolje fotke. Mozda u djutiju nađem za pola cijene. Vlak koči i zaustavlja se ispod same zgrade zračne luke u Frankfurtu. Nikad ne planiram putovanje mjesecima unaprijed. Zadnji čas, kada osjetim da stvarno želim i mogu ici, kupim kartu, najjeftiniju koju nadjem. Tako se (jeftiniji) datum mog putovanja poklopio sa nogometnom utakmicom Njemačka - Turska, mislim, polufinale EU nogometnog prvenstva Evrope. Pošto je RH već do tada ispala, bez brige o rezultatu, nasmijan i miran, zaštićen od svakog nerviranja zbog nogometa, navlačeći svoj žuti kofer, uzaludno sam tražio mjesto za pušenje na jednom od najvećih zračnih luka na svijetu. Zastave tursko-njemačke su se vijorile sa svih strana. Na prvi pogled je komplicirano, ali se brzo snalazim i pronalazim mac hamurger, smeće, da od silnog uzbuđenja ne zaboravim jesti. Uzbuđen sam pred let.  Nakon cijenkanja u lokalnom shopu, kupujem željenu kameru i, raspitujuci se, pronalazim mjesto u suterenu frakfurtskog aerodroma, gdje carinici, policajci, radnici i zalutali putnici, uz ogromno tv platno, i gomilu piva, uz narukvice i zastavice tursko - njemačke, uzbuđeno čekaju početak meča. Cijela scena je nalikovala sceni sa oktober festa, ne sa aerodroma. Turci i Njemci nakrcali su podrum. Pivo četri Eura? Ja sam se vec snašao pronašavši malu trgovinu, isto u podrumu, koja prodaje sve. Vratio sam se sa malom bočicom jegermajstora , koju sam stavio ispod jakne na stol ispred sebe. Stari Talijan, jako ugodan čičica, sjeo je kraj mene i simpatično mi se predstavio, i prijateljski prihvatio moju punudu da tajno dolijevamo jeger koji sam sipao u praznu čašicu vec naručenog pića. Bilo je sve više i više ljudi. Mi smo sjedli za dugačkim stolom, navijali za jedne i druge, smijali se i posrkali znatnu količinu jegera zajedno. Mislim da su Njemci dali gol i tu je sve eksplodiralo. Izvukao sam se iz mase. Morao sam ići jer mi je let bio u 22.30. Stari me ponudio da zajedno zapalimo "zadnju cigaretu" na ulazu, van zgrade. Predstavio se kao bivši pilot Lufthanze, koji je vozio putničke avione 30 godina, sada mu je sin pilot, a on često voli doći na aerodrom, zna osoblje, prošetati, popričati sa ljudima, gledati avione. Super mu je bilo u životu i još se osjeća dobro. Zaželio mi je sretan put i ja sam ubrzano hitao prema gejtu, stiščući putovnicu i tek kupljenu digitalku.  St. Domingo Put me prvo vodi na otok RD, Santa Domingo pa dalje u San Jose, Costa Ricu. Za tri dana, tamo bi se trebao naći sa ženom i sinom (9) koji lete direktno iz Amsterdama i krenuti na obalu Pacifika, u džunglu Peninsula de Nicoya. Tamo je sada "green" sezona, ili kišna sezona. Vec sam jednom bio tamo, ali za Novu Godinu, kada je bilo ljeto. Tada je bila avantura, ovaj put neznam što me čeka... Kiše i tropska nevremena su nepredviljivi, ceste nestaju, rijeke nabujaju, priroda je tamo jača od ljudi. Vulkani su živi i potresi su svakodnevnica. U suhoj sezoni sam putovao sa pacifičke na atlansku obalu, i uletio u nevjerojatan "biblijski potop". Što me čeka u jungli sada, ne znam. U svakom slučaju, na obali oceana, temperatura ne pada ispod 30, rijetko, tako da me nije strah zime. Isto tako, uvijek mi je bila želja da se popnem na aktivan vulkan.. to ću, moram, prije nego krenem u džunglu.. Njemačka daje pobjedonosni gol  i mi sretni ulazimo u letjelicu... kao bolje da je Njemačka pobjedila, piloti će biti dobro raspoloženi..huh.. Nije mi svejedno. Stotine uljnih pumpi i žica, tone kerozina i mješavine različitih nacija i rasa, moraju preletjeti Atlantic. Valjda će sve biti ok,,, pa nije mi prvi put, tješim se i sjedam na svoju stolicu, u repu ogromnog aviona, Boinga, nakrcanog nepoznatim ljudima... polijećemo,,jeee Nastavit će se... dečko sa ulice |
29.10.2008., srijeda
Moj prvi post
|
Svako ima svoj prvi blog.. Ma ne, nije prvi, ali je prvi ovdje. Ponukan linkom i postom na Kinky, razmišljam o brisanju FB-a. Razmišljao sam o tome vec neko vrijeme, ali nisam imao hrabrosti jednostavno obrisati profil. Ne, nemam puno "frendova", oko 60, u početku je to bilo jako privatno druženje, sjećam se. Danas... ali nema veze. Ne poznate me jos dobro da bi vam to ista značilo..Završimo sa ovom pričicom i posvetimo se uređivanju mog novog prostora za priču... jeh, dan je ipak super završio... the walkman - tha rat dečko sa ulice |
